‼️EVO JOŠ MALO KO JE EDIN RAMULIĆ, PRIVATNIK ŽRTAVA GENOCIDA U PRIJEDORU KOJI ORGANIZUJE LOGOROVANJA NA MJESTU LOGORA!!! 🤦🏻‍♂️

Popravite makaze, očistite kuhinju, pojačajte WiFi signal i još 21 ideja za korištenje folije
May 16, 2020
Epidemiološka katastrofa ili bal vampira u Sarajevu
May 16, 2020

‼️EVO JOŠ MALO KO JE EDIN RAMULIĆ, PRIVATNIK ŽRTAVA GENOCIDA U PRIJEDORU KOJI ORGANIZUJE LOGOROVANJA NA MJESTU LOGORA!!! 🤦🏻‍♂️

REKAO JE: DA JE MIGRANTIMA DANAS U BiH TEŽE NEGO LOGORAŠIMA U LOGORU TRNOPOLJE‼️ 🤦🏻‍♂️

Pročitajte…

Na tom prostoru mučilišta hiljada nesrba i pogubilišta, njih barem stotinjak (ogromnom većinom Bošnjaka), organizatori su našli za shodno da se bave projekcijama filmova, panelima, ali i “aktuelnim problemom migranata”! Nevjerovatno! Štaviše, po riječima Edina Ramulića, jednog od organizatora, migrantima je danas u Bosni i Hercegovini teško kao logorašima u koncentracionom logoru Trnopolje

Jedan od nesumnjivo najodvratnijih fenomena u postratnoj Bosni i Hercegovini jeste stalni pokušaj da se sa strane utječe na to kako će se preživjele žrtve zločina sjećati ne samo zločina nego i zločinaca. Posebno je odvratno što se takve revizionističke agende provode pod moto pomirenja među narodima, a naročito je opasno što su na udaru takvih zahvata u kolektivno sjećanje uglavnom Bošnjaci, kao jedini narod nad kojim je u Evropi nakon Drugog svjetskog rata počinjen genocid i kao najveće žrtve protekle agresije.

Ovakve kampanje obično su obilno finansirane izvana i agresivno se bave pitanjem memoralizacije zločina, načina na koji se oni komemoriraju i pamte u kolektivnoj svijesti, naročito svijesti budućih generacija. I pritom, nimalo suptilno, promotori ovih ataka na kolektivno sjećanje Bošnjaka žele nekako reducirati ne samo kolektivni identitet žrtava nego i kolektivni identitet zločinaca, da dekontekstualiziraju zločine, da marginaliziraju stvarne razloge za zločine, da kidnapiraju obilježavanja stradanja Bošnjaka i isprazne ih od njihovog sadržaja te ih instrumentaliziraju i ideološki oboje u cilju promicanja vlastitih ideja i svjetonazora, a na kraju krajeva i da prisvoje i sama bošnjačka stratišta kako bi s njih odašiljali nekakve vlastite “mirotvorne” poruke i pouke.

Naravno, na tako nešto ne bi ni pomišljali da nemaju lokalne saradnike i dragovoljce, često i među preživjelim žrtvama ili njihovom rodbinom, a koji pristaju da se uhvate u to revizionističko kolo zbog vlastitih svjetonazora ili da bi došli do novca. Takvi saradnici koriste se i kao pravan, ali i kao način da se legitimiraju maliciozni napadi na bošnjačko kolektivno sjećanje.

Najsvježiji primjer ovog fenomena jeste Prijedor, u kojem se na različite načine sjećanje na zločine nad tamošnjim Bošnjacima pokušava oteti iz ruku preživjelog bošnjačkog naroda i prisvojiti od dobro finansirane ideološke (ljevičarske) manjine, koja bi ga zatim oblikovala po svojim mjerilima, tj. koja bi zadala “politički korektan” ton načina na koji će se preživjeli Prijedorčani, ali i bošnjačka javnost generalno, sjećati genocida u Prijedoru. Prošle je godine na udaru takvih bio “Dan bijelih traka”, kada su određene osobe, prvenstveno Refik Hodžić i Edin Ramulić, željele određivati ko, kako i kada smije nositi bijele trake, tačnije, željeli su nošenje bijelih traka uvjetovati pripadanjem određenoj ljevičarskoj ideologiji i partikularnom načinu na koji se treba sjećati žrtava i zločina.

Tada su im zasmetali performansi u Sarajevu koje su nazvali “nacionalističkim kultom žrtve”. Praktično su genocid u Prijedoru izjednačavali sa zločinima na Kazanima pa su čak moralno pretpostavili lokalne vlasti u Prijedoru onima u Sarajevu! Naravno, pravi razlog ovakvog skandaloznog ponašanja bila je reakcija bošnjačke javnosti na pokušaj ove izvana finansirane grupice da se od obilježavanja stravičnog zločina koji su u Prijedoru Srbi počinili nad Bošnjacima napravi nekakva platforma za pomirenje, nekakav hipi performans preko kojeg se neće moći saznati ko je ubijao koga i zbog čega, gdje će zločin biti prirodna nepogoda, a, eto, svi zajedno njene žrtve, gdje su krivci neki “zli nacionalisti” sa svih strana, a ne konkretni kolektivi s konkretnim politikama.

Kako u praksi izgledaju takvi “politički korektni”, tj. ljevičarski načini komemoracije, mogli smo posvjedočiti ove godine prilikom obilježavanja zatvaranja koncentracijskog logora Trnopolje, kada je izveden performans, tj. “alternativna komemoracija” u organizaciji Centra za mlade “Kvart”, fondacije za izgradnju kulture sjećanja Prijedora i Fondacije “Friedrich Ebert”. Na tom prostoru mučilišta hiljada nesrba i pogubilišta, njih barem stotinjak (ogromnom većinom Bošnjaka), organizatori su našli za shodno da se bave projekcijama filmova, panelima, ali i “aktuelnim problemom migranata”! Nevjerovatno!

Štaviše, po riječima Edina Ramulića, jednog od organizatora, migrantima je danas u Bosni i Hercegovini teško kao logorašima u koncentracijskom logoru Trnopolje. S druge strane, Goran Zorić, izvršni direktor Centra za mlade “Kvart”, ovakve perfomanse stavlja u kontekst “lijevog aktivizma”, pa ih veliča kao korektan način sjećanja, za razliku od Srebrenice, koja je, po njegovim riječima, mjesto na kojem se “gradi bošnjački viktimizacijski mit”. Zanimljivo je da je isti taj Goran Zorić prošle godine ostrašteno problematizirao obilježavanje Dana bijelih traka u Sarajevu, čak i lajkujući komentare u kojem se učesnicima performansa želi “smrt od raka side”, da je priznao da je u pitanju ideološko neslaganje s načinom na koji se obilježava zločin, kao i da je vlastitim neprijateljima označio “bošnjačke nacionaliste”. Ipak, možda je još zanimljivije to da je sam Goran Zorić sin Miroslava Zorića, nekadašnjeg isljednika u logoru Omarska! I takvi danas pokušavaju kidnapirati i monopolizirati bošnjačko kolektivno sjećanje na zločine. Strašno!

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *