Bakir Izetbegović na Vracama: Sva moja familija je bila u partizanima

Majstori obmane
May 15, 2020
Izmir Ljuca: Vrijednim radom se sve može nadoknaditi
May 15, 2020

Bakir Izetbegović na Vracama: Sva moja familija je bila u partizanima


NAPISAO, sada rehmetli, profesor emeritus HIDAJET REPOVAC o rahmetli Halidi Izetbegović⤵⤵⤵
🔵 MODERNI LAŽOVI I POKVARENJACI

O NOVIM RIBARIMA LJUDSKIH DUŠA sitne duše, kukavice, psi tragači

Samo se sitne duše, kukavice i poluinteligenti mogu obračunavati s ljudima i njihovim djelima unatoč činjenici da su oni odavno napustili ovaj svijet. To su vjerovatno jedine utabane i sigurne staze kojima mogu ići ovi ribari ljudskih duša, morbidni tragači za raspuklinama u čovjekovim sudbinama, da bi svojim „otkrovenjima“ zamaglili i odagnali bijedu vlastite egzistencije i vlastitog mišljenja. Kada ništa ne mogu učiniti da bar za korak poprave mračnu sadašnjicu, oni posežu za djelima umrlih da pokažu da u njima leže uzroci vlastite nemoći i neznanja.

Tako su se moderni korifeji naše političke i društvene baruštine kao psi tragači ustremili na najvulgarniji i najbrutalniji a u biti, malograđanski i neciviliziran način koji je ispod svakog plemenitog i dobronamjernog istraživačkog rada, u raskrinkavanje tužnih ratnih putešestvija gospođe Halide Izetbegović, supruge prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

Objektivnom posmatraču ovo se „vispreno razotkrivanje“ doima kao dno dna i kao izraz najmračnije nekulture Berijinog vremena, a asocira i na čuvenog Gogoljevog poštara koji je čitao tuđa pisma i tuđe sudbine da bi ih prenosio lokalnom policijskom uredu. U to vrijeme, u takvoj Rusiji, tog su čovjeka smatrali najbjednijim i najprljavijim izdankom lokalnog duhovnog prostora. Zato bi neki ljudi trebali pročitati, ako već nisu, Gogoljeve pripovijesti, ili «Mrtve duše», da se uvjere da mi živimo upravo takvo vrijeme i takvu kulturu.

Dijelu naše javnosti koja ne poznaje životopis gospođe Halide Izetbegović, potrebno je iznijeti neke osnovne činjenice koje frapantno svjedoče iz kakvog duhovnog ambijenta i iz kakve familije ova velika gospođa potječe. Za širi životopis bila bi potrebna cijela monografska studija, ali to će biti ostavljeno za neku drugu priliku. U predvečerje nacizma/fašizma i Drugog svjetskog rata Halidina braća Muhamed i Bakir (Repovac) u ranoj mladosti bili su istaknuti članovi SKOJ-a i pročelnici proleterskog/radničkog pokreta u Sarajevu zbog čega su bili često hapšeni i zlostavljani.

Njihov angažman u antifašističkom pokretu koštao ih je života; Muhamed je bio sasječen u komade četničkim kamama u pokušaju da dostavi hranu i odjeću partizanskom odredu u Mokrom, a Bakir je zvjerski mučen u čuvenom leglu Maksa Luburića da bi u cvijetu mladosti ispustio dušu u posljednjom transportu zarobljenika ovog zloglasnog stratišta. Sa takvim ranama je ova porodica izašla iz rata ne mogavši da se raduje nastupajućoj slobodi. Međutim, i ta skupo plaćena sloboda nije donijela nikakvu značajniju satisfakciju niti priznanje, već, naprotiv, nova poniženja i nove torture.

Naime, Halidin suprug Alija bio je, također u ranoj mladosti, pripadnik organizacije «Mladi muslimani» koja se u složenim poslijeratnim uvjetima borila za politički, nacionalni i kulturni identitet Muslimana. Ova činjenica proizvela je nova isljeđivanja i zlostavljanja; nove kazamate koje je mogao smisliti staljinistički um čije su posljedice u najranijem djetinjstvu osjetila i tragično preživljavala njihova djeca. Interesantno je napomenuti da su tadašnji egzekutori i «istjerivači đavola», devedesetih godina dvadesetog stoljeća, vjerovatno zbog toga što su «sazreli uvjeti», postali glavni pobornici definiranja nacionalnog i kulturnog identiteta bosanskih muslimana/Muslimana.

Konzenkvenca svih mogućih tortura i proganjanja bio je montirani proces (1983.) protiv grupe ljudi (kojoj je pripadao Alija), koja se drznula da pomene nacionalnu emancipaciju i kulturni identitet i koja je pokušala da afirmira civilizacijske vrijednosti islamskog svijeta. Te, ne tako davne događaje, pamte i mlađe generacije, a naravno, najsnažnije i najbolnije oni koji su svog oca i supruga ispratili na dugogodišnju robiju u Foču. Neće proći dugo vremena, društvene okolnosti će se radikalno promijeniti, a «nosioci promjena» postaće čak nekadašnji egzekutori i samozatajni čuvari «čistote» jednopartijskih ideala i ideologija.

Alija nije morao svoje poglede i ideale mijenjati jer su oni bili: sloboda, emancipacija (nacionalna, politička, kulturna, civilizacijska) i građansko-demokratsko društvo. Skromni i jednostavni čovjek koji nije bio željan ničeg osim slobode (pogotovo ne materijalnih dobara i bogatstva, u tome je bio poput Franje Asiškog), postaje prvim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su novi barbari, neki od njih i podanici bivšega sistema, naoštrili noževe za nova klanja. Ovo je čak eufemizirana slika stvarnosti koju je živjela i proživjela ova porodica smogavši snage da sačuva integritet i da od djece stvori vrsne intelektualce i karakterne ljude.

Za kratko vrijeme BiH će se naći u kaljuži novog rata i nacionalističkih revanšizama u kojima će Bošnjaci/Muslimani po ko zna koji put u novijoj historiji biti topovsko meso i najveća žrtva, o čemu svjedoče nepregledna mezarja od Potočara do Kozarca, od Višegrada do Sarajeva, od Foče do Mostara (…), širom nesretne zemlje Bosne. Herojska borba za goli opstanak onih kojima je i oružje bilo zabranjeni posjed, odvijalo se pred očima svjetskih farizeja koji su humanitarnom pomoći i na slamčicu potajno iščekivali potpuno iščeznuće jednog naroda. Oni koji su se odvažili da sakupljaju u izbjeglištvu novac, odjeću i hranu, bili su svjedoci da je njihov trud često završavao u rukama pozatih mešetara, onih poluljudi i poluinteligenata koji su u svim okolnostima znali da manipuliraju ljudskim dušama i ljudskim sudbinama ne bi li za sebe izvukli neku korist.

Gospođa Halida, predsjednikova žena u izbjeglištvu, prikuplja novac i odjeću za gole i bose i one koji su se u početku branili lažnim puškama od drveta. Da je to radila bilo koja žena bilo kojeg predsjednika u svijetu u sličnim okolnostima, vjerovatno bi odmah dobila visoko odličje za humanitarni rad.

Ali dvadesetak godina nakon rata, mi živimo neko antihumano i anticivilizacijsko vrijeme kojem ni Orvelova «Životinjska farma» nije ravna. Dapače, moglo bi se reći da je na sceni Orvelova «1984», stvaranje atmosfere kafkijanskog Zamka u kojemu je strah, nesigurnost, beznađe i manipulacija glavno oružje očuvanja vlasti i moći. Čak i kompromitiranje onih koji ni izdaleka ne zaslužuju takav odnos, upotrebljava se kao «oružje» bacanja magle kojim prikrivaju koliko su se dobro potkožili na tragovima «nove demokratije».

Ali bi zato ove osvjedočene demokrate koji su mijenjali stranke i ideologije kao donji veš i koji su se za svaku «novu» orijentaciju borili svim srcem i intelektom, brojnim svjetskim mešetarima i bivšim konjokradicama, masonima i misionarima svih orijentacija i vjera, filmskim divama i drugim zvijezdama kojima se prelilo nešto ostatka od milijardi na kojima sjede, za humanitarnu pomoć, odmah i bez razmišljanja dodijelili zlatno ordenje.

Stoga se život i sve preživljeno velike dame Halide Izetbegović i sve što je uradila ili pokušala uraditi za Bosnu i njene ljude doima kao čisti biser tek izvađen iz školjke kojem nikakav ovosvjetski nakit i nikakva lažna slava ne mogu uprljati vrijednost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *