Srbi u ustašama i političkom vrhu NDH

SDA: Pozivamo Vijeće ministara da osiguraju novac za izbore, Puljića da preispita odluku o misi za Bleiburg
May 11, 2020
Pomozimo mladoj majci Sumeji Điđić
May 11, 2020

Srbi u ustašama i političkom vrhu NDH

Mnogi Srbi pojma nemaju da je jedan broj njihove braće bio veoma odan ustašama i vlasti Nezavisne države Hrvatske. Bilo je Srba koji su se „proslavili“ kao ustaški koljači koji su baš sa posebnim zadovoljstvom sadistički mučili i na najzvjerskiji način ubijali svoje sunarodnjake. Naime, nemali broj Srba historiju i historijske činjenice podrazumijevaju kao nekakav „švedski sto“. Takvi sa tog “švedskog stola“ biraju samo ono što im u nekoj političkoj situaciji odgovara, a ono što im ne odgovara jednostavo nikad ne spominju. Moje je lično mišljenje, koje će neki dijeliti, a neki neće, da su mnogi Srbi pravi maheri za skrivanja nekih historijskih činjenica, te za prekrajanje historije po svojoj mjeri i najbesprizornija izmišljanja, laži i falsificiranja. Nije otac i vrhovni guru srpske nacije Dobrica Čosić „onomad lepo rekao i sve lepo objasnio“ pohvalivši svoje stado: „Mi Srbi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i dosetljiv način.”

Posebno treba naglasiti da su Srbi najpodložniji gutanju svih “istina” koje im serviraju njihovi stalni psihotrovači. Od fantastičnih i zaista nestvarnih mitova, stripova a la „Mirko i Slavko“, preko izmišljenih kraljeva i knezova, laži o Kosovskom boju, pjesama o „junaku“ Marku Kraljeviću, „heroju“ Milošu Kobili, kojeg prekrstiše u Miloša Obilića, pa tekstova i proglasa Ilije Garašanina, pa eto i sve do Dobrice Čosića, Milorada Ekmečića, generala Terzića, Vuka Draškovića, svakako uz podosta aditiva Ivana Andrića, alias Ive Andrića, i, svakako, Njegoša, Srbima je kronično baždaren i mitovima i lažima održavan jedan mentalni kod čije su žrtve svi oko njih, a na kraju će, najvjerovatnije, i oni sami biti žrtve tog vlastitog mentalnog koda.

Od srpske javnosti se skrivaju činjenice da je podosta Srba bilo aktivno u ustašama i vrhunskoj politici Nezavisne države Hrvatske. Naprimjer, veoma uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića.

Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001) Kasnije, nakon propasti NDH, doktor Svetislav Šumanović je uspio emigrirati, a doktor Sava Besarović nije ni pokušavao bježati, jer je mislio da za to nema nikakvog razloga. Međutim, partizani su mislili drukčije. Doktor Besarović je osuđen na smrt nakon kratkog procesa održanog 16. jula 1945 godine pred “narodnim sudom”. Prema pozdanim svjedočanstvima i izvorima on je neposredno prije izvršenja smrtne kazne uzviknuo: “Imao sam čast da sam bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Umirem kao Hrvat za svoju domovinu Hrvatsku. Živio doktor Ante Pavelić. Živio hrvatski narod!“ (“Hrvatska”, Buenos Aires, Argentina, 5. ožujka 1952). Ostao je veoma poštovan u ustaškoj emigraciji.

Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine. On je u aprilu1945 godine utekao iz Hrvatske zajedno sa ostalim ustaškim glavešinama. Međutim, Ljubomir Pantić je shvatio da bi mogao biti lako uhvaćen i isporučen Jugoslaviji, odnosno izvjesnoj sudbini partizanskog “milosrđa”, pa je nekako uspio stupiti u vezu sa svojim uticajnim rođakom Rodoljubom Čolakovićem – Roćkom, jednim od Titovih najvjernijih pouzdanika. Nakon nepunih pet mjeseci provedenih u emigraciji Pantić se uspio vratiti u Jugoslaviju i predati komunističkim vlastima. Pošto je, kako je spomenuto, imao utjecajnog rođaka Rodoljuba Čolakovića – Roćka proveo je u zatvoru samo tri i po mjeseca, pa je nakon toga bez suđenja pušten da slobodno živi u Beogradu. Čak je dobio i državnu penziju. (Dennis Barton, Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007)

Srbin, general Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Ko su bili ostali Srbi na tako važnim pozicijama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj?

Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.

General-pukovnik Fedor Dragojlov

Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, general Miroslav Opačić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, te zrakoplovni general Milan Uzelac.

General Mihajlo Lukić

Zrakoplovni general Milan Uzelac

Veoma je interesantno da su nakon rata skoro svi pomenuti pravoslavni generali, odnosno Srbi generali u NDH prošli mnogo bolje od svih ostalih hrvatskih visokih dužnosnika te propale države.

General Đuro vitez Grujić osuđen je u Beogradu na smrtnu kaznu i strijeljan je 24.septembra 1945 godine.

Jovan Iskrić je umro kao penzioner 1961 godine u Zagrebu.

Mihajlo Lukić je osuđen na deset godina zatvora, od čega je odležao pet godina, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Dušan Palčić je umro kao penzioner 1963 godine u Zagrebu.

Milan Desović je bio osuđen na dvadeset godina robije, ali je zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu.

Zvonimir Strimaković je izdržao svih dvadeset godina robijašnice Stara Gradiška. Tvrdoglavo je odbijao revidirati svoje stavove i pokajati se. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini. Čvrst karakter! Svaka mu čast!

Milan Uzelac je bio u zatvoru oko dvije godine, pa je navodno pušten sa dugogodišnje robije na intervenciju iz samih komunističkih vrhova. Umro je 1954 godine u Zagrebu.

Đuro Dragičević je uspio pobjeći i umro je u Austriji.

Fedor Dragojlov je uspio pobjeći i umro je 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina.

Od onih takozvanih „sitnijih riba “ mislim da svakako treba spomenuti poznatog ustašu-koljača Marka Šarca. On je do Drugog svjetskog rata bio Srbin sa dna kace, a od nastanka Nezavisne države Hrvatske ustaša sa još dubljeg dna kace. Taj notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007)

Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca. I dan danas ga se sjećaju poslijeratne generacije Srba i to ne samo onih iz Hrvatske, već čak i neki stariji Srbi koji žive ovdje u Australiji.

Ne bi bilo korektno ne spomenuti krvoločnu ustašicu Milku Obradović, Srpkinju koja se valjda „dokazivala“ pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeći grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.

Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasić, Srbin, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe. Osim Vasića u Jasenovcu je goleme zločine napravila grupa srpskih Cigana (Roma) koje su ustaše pohvatale po Lici i dopremile u Jasenovac. Oni su se, međutim, nekako najprije izborili za pozicije grobara, a kasnije i egzekutaora, odnosno koljača. Živjeli su relativno slobodni, ponajviše u selu Uštice koje se nalazilo na prostoru između Save i Une. Međutim, niti jedan od tih Cigana-pravoslavaca nije dočekao kraj rata. Ustaše su ih, kao neugodne svjedoke, sve pobile u aprilu 1945. godine.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *