HISTORIJSKI SASTANAK UPRKOS SVIMA

Ovako je Erdogan otvorio Trans-anadolijski plinovod povezan sa Evropom: “Ja Allah, bismillah”
November 30, 2019
SLIJEPI PENZIONER SAM SEBI SAGRADIO KUĆU PAS MU BIO JEDINI POMOĆNIK, A BILO JE I ONIH KOJI SU MU ODMAGALI U POSLU! (VIDEO)
November 30, 2019

HISTORIJSKI SASTANAK UPRKOS SVIMA

Trumpova odluka da sastanku prisustvuje pet senatora vrlo kritički raspoloženih prema Turskoj u konačnici se pokazala dobrom jer je Erdoğan dobio priliku da direktno pouči američke zakonodavce o realnostima koje im, s obzirom na količinu antiturske propagande, u kojoj učestvuju i američke institucije poput Pentagona, sasvim sigurno promiču. Osim toga, to je bila prilika da se uvjere u odlučnost Turske glede pitanja koja opterećuju odnose, prije svega u borbi protiv PKK (i svakog drugog) terorizma, kao i očuvanja vlastitog suvereniteta

Piše: Bojan BUDIMAC

I bi posjeta. Uprkos ogromnim pritiscima s obje strane Atlantika da do sastanka Erdoğan – Trump ne dođe, sastanak u Bijeloj kući desio se 13. novembra. Bez ikakvih pretjerivanja, to je bio historijski sastanak, ne toliko po rezultatima koliko po otvaranju perspektive za nastavak tursko-američkih odnosa, koji su dugo na ivici provalije. Istovremeno,  posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Washingtonu poraz je snaga koje su joj se protivile.

Kada vanjska politika postane talac unutrašnje, a unutrašnja je vođena slijepom željom opozicije da se nanese šteta političkom protivniku bez obzira na posljedice po zemlju i međunarodne odnose, dobijamo situaciju u kojoj su se našli Trump i Erdoğan.

Američki Kongres, kojim dominiraju Demokrati, izglasao je rezoluciju o “genocidu” nad Armenima u nadi da će to biti dovoljan razlog da Erdoğan ne otputuje u Washington. Turska opozicija, pak, neprestano je žvalavila da bi poslije Trumpovog pisma od 9. oktobra posjeta Bijeloj kući bila “poniženje”. Za tursku opoziciju fakat da je odgovor na Trumpovu nediplomatsku detonaciju u vidu pisma Erdoğanu dat promptno u najefikasnijem obliku – ignorirano je, te je turska antiteroristička akcija “Izvor mira” pokrenuta uprkos zahtjevima iznesenim u pismu američkog predsjednika – nema nikakve veze. Predstavnici Republikanske narodne partija (CHP) najviše bi voljeli da se Erdoğan spustio na njihov (i Trumpov) primitivni nivo, te u ovalnoj sobi javno išamarao Trumpa tim pismom. Onda bi (naravno) vrištali o kvarenju odnosa sa SAD‑om.

Nije pretjerivanje reći da se na temi posjete oformila prekoatlantska koalicija koja desperatno pokušava dokusuriti tursko-američke odnose. S obzirom na nagomilano kamenje spoticanja – nabavka ruskog protuzračnog sistema S-400 od Turske, naoružavanje i podrška tzv. Radničkoj partiji Kurdistana (PKK), odnosno njenih sirijskih derivata od Amerike, izbacivanje Turske iz programa vojnog aviona nove generacije F-35, američko neisporučivanje Fethullaha Gülena, lidera kvazireligioznog terorističkog kulta fetulahdžija (FETÖ), turska antiteroristička akcija “Izvor mira” u sjevernoj Siriji – da nabrojimo najneuralgičnije, zadatak da se tim odnosima zada odlučujući udarac može izgledati lakši nego što je to ustvari.

Trumpova odluka da sastanku prisustvuje pet senatora vrlo kritički raspoloženih prema Turskoj (Lindsey Graham, Ted Cruz, Rick Scott, Joni Ernst i Jim Risch) u konačnici se pokazala dobrom,jer je Erdoğan dobio priliku da direktno pouči američke zakonodavce o realnostima koje im, s obzirom na količinu antiturske propagande, u kojoj učestvuju i američke institucije poput Pentagona, sasvim sigurno promiču. Osim toga, to je bila prilika da se uvjere u odlučnost Turske glede pitanja koja opterećuju odnose, prije svega u borbi protiv PKK (i svakog drugog) terorizma, kao i očuvanja vlastitog suvereniteta.

Naime, prijedlozi koji su kolali prije ovog samita glede protuzračnog sistema S-400, a svodili se na ne samo njegovo neaktiviranje nego i američke inspekcije koje bi to potvrđivale, odbijeni su upravo kao napad na suverenitet. Ono što nije odbijeno i što je ustvari rezultat sastanka jeste da se dijalog o prevazilaženju te krize (koja je produkt isključivo američke histerije) nastavi kako bi se našlo kompromisno rješenje. Iz turske perspektive svakako nije kompromis parkirati sistem u garažu, a i tada je pitanje da li bi apetiti američkih jastrebova bili zadovoljeni. Foreign Policy magazin već plasira ideje da bi “sve manje od transporta sistema u Novi Meksiko, gdje bi američka vlada mogla rastaviti i pregledati raketne sisteme, bilo budalasto naivno”, citirajući Thomasa Karakoa iz Centra za strateške i međunarodne studije.

Drugim riječima, Turska je pokazala odlučnost da ne poremeti strateške odnose s Rusijom. A što se pitanja kompatibilnosti sistema S-400 i lovca F-35 tiče, tursko‑američka delegacije nastavit će razgovore o tome, a NATO će biti zamoljen da koordinira te razgovore.

Kao najopipljviji rezultat posjete (i prisustva senatora sastanku) svakako je sprečavanje da rezolucija Kongresa o karakteriziranju događaja iz 1915. godine kao “genocida” nad Armencima stigne u Senat. Lindsey Graham, mijenjajući po ko zna koji put stranu u sukobu Demokrata i Trumpa, blokirao je rezoluciju riječima da “nije na zakonodavcima da ušećere historiju ili da pokušavaju da je prepišu”, dodavši da je blokira “ne zbog prošlosti nego zbog budućnosti”. Samo donošenje rezolucije bilo je politički cirkus. Izglasana navrat-nanos 29. oktobra – svakako ne slučajno na turski Dan Republike – oslikava bijes kongresmena prema turskoj antiterorističkoj operaciji “Izvor mira” i Trumpu, koji je, po percepciji koja ignorira pismo i prijetnje sankcijama, “dao zeleno svjetlo” da se ona desi. Daleko, da ne može biti dalje od ikakvog “hrabrog koraka ka istini i historijskoj pravdi”, kako je ocijenio Nikol Pashinyan, premijer Armenije, rezolucija je moneta za potkusurivanje u tursko-američkim odnosima, kako je kongresmen Stephen (Steve) Ira Cohen priznao (a nije jedini) izjavivši: “Uvijek sam se protivio armenskoj rezoluciji, a glasao sam za nju ove nedjelje. Glasao sam zato jer Turska uopće ne poštuje Sjedinjene Države.”

Manje opipljiv, ali ništa manje važan, rezultat posjete jeste činjenica da je Erdoğan imao platformu koju je teško (ako ne i nemoguće) ignorirati da objasni svijetu razliku između Kurda i PKK, odnosno njenih sirijskih derivata, te da predstavi činjenice o “generalu” Mazloumu Kobaniju. Imajući u vidu žestinu propagande na Zapadu, koja godinama (decenijama) romantizira ovu terorističku organizaciju, to će imati ograničeno dejstvo. BBC je dostigao neslućene dubine medijskih laži predstavljajući 4 minute filma o karijeri krvoločnog teroriste, koji je turska delegacija pokazala Trumpu i senatorima kao “antikurdski film”. Okarakterizirati film koji se isključivo bavi krvavim postignućima ovog teroriste, stavljajući ih u kontekst PKK-a, jeste beščašće bez premca.

No, vratimo se na spomenutu platformu. Osim objašnjavanja ko je Mazloum Kobani i šta je YPG, Erdoğan je sa svjetskom publikom podijelio i viđenje svoje zemlje o optužbama o genocidu, operaciji “Izvor mira”, ISIL-u i FETÖ-u. Objašnjavajući uspostavljanje sigurne zone na sjeveru Sirije, istakao je kontradikcije Zapada glede borbe protiv terorizma i odnosu prema izbjeglicama.

“Erdoğanova izjava podsjetila je sve da Turska ostaje istaknuti igrač na međunarodnoj sceni. Istovremeno, turski čelnik izrazio je frustraciju Ankare asimetričnom prirodom odnosa s Washingtonom u okviru diplomatske ljubaznosti. Vrativši Trumpovo grubo  pismo i govoreći američkom predsjedniku pred TV kamerama da nije bio u pravu što je izravno komunicirao s poznatim teroristom, Erdoğan je pokazao trenutno stanje bilateralnih odnosa”, piše Burhanettin Duran, kolumnista Sabaha. Dok je Trump prilično stoički istrpio tu kritiku, da se ona sprala kao s teflona, bilo je jasno kada na pitanje Hilâl Kaplan, novinarke Sabaha, o eventualnoj posjeti teroriste Mazlouma Kobanija Washingtonu nije dao suvisli odgovor relativizirajući (bez pominjanja imena) različitosti u percepciji određenih grupa.

Inače, vraćeno pismo nije jedini dokument koji je vraćen piscima. Dokument Centralne obavještajne agencije (CIA) iz koga se vidi da i američki obavještajci smatraju “generala” Mazlouma Kobanija (poznatog turskim organima gonjenja kao Ferhat Abdı Şahin) PKK teroristom također je vraćeno američkim zvaničnicima u Bijeloj kući. To možda još bolje ilustrira trenutno (?) stanje bilateralnih odnosa.

Sve što je bilo na stolu prije samita u Washingtonu ostalo je na stolu i donijeta je odluka da se o svemu tome dalje razgovara. Uspjeh sastanka jeste što se on desio, ili metaforički što sto nije prevrnut, što bi se desilo da do ovog viđenja nije došlo i da su senatori (prije svega republikanski) nastavili pritisak na Trumpa da “kazni” Tursku sankcijama.

“Prekoatlantska koalicija”, koja je ostala kratkih rukava, pribjegla je jedinom preostalom oružju – propagandi. Naravno, ona se dijametralno razlikuje s obzirom  na to da je namijenjena različitim publikama. Američka štampa piše o tome kako je Erdoğan (ponovo) preveo Trumpa žednog preko vode  i kako mu je Trump “dao sve” – bez navođenja šta je to “sve”. Za to vrijeme turska opozicija govori o tome da je sastanak totalni fijasko, bez suvislog objašnjenja zašto, ali uz pregršt fake news. Naprimjer, fotografija na kojoj se vidi da turski ministar vanjskih poslova stoji dok ostali učesnici sastanka u ovalnoj sobi sjede plasirana je kao “poniženje”, dok nije objavljena fotografija koja zahvata širi ugao na kojoj se vidi da i državni sekretar Pompeo stoji. Patetično? Svakako, ali tačno po mjeri ovdašnje opozicije i njene štampe.

Razgovori će se nastaviti već sljedećeg mjeseca na samitu lidera NATO zemalja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *